Severinom protiv podmukle meteorologinje i nepodnošljivih vrućina

Trenutno prolazim kroz razdoblje svog života u kojem sam bez osjećaja. Ikakvih osjećaja. Povremeno osjetim samo kap znoja koja me škaklja dok mi se kotrlja niz čelo. Krivac za moju tupost? Žena s dnevnika zadužena za prognozu vremena koja s osmijehom pokazuje brutalnih 38 stupnjeva u Zagrebu, a u narednim danima obećava i više. Je li ona normalna?

Čemu se smije? Mislim, netko mi mora biti kriv. Izabrala sam, eto, neumoljivu novinarku kojoj je jako smiješno što mi kroz vene ne teče krv, nego ključa kao vulkan pred erupciju. Ova ”žega” loše utječe na mene. Ne osjetim tugu, sreću, zadovoljstvo, nervozu. Bez ikakvih osjećaja prolazim kroz situacije. Moj dobar prijatelj uvijek spomene ”Zakon umjerenosti”. Ugodno je kada je toplo, i kada topli povjetarac zapuše gradskim ulicama…ali ova konstanta pržiona je apsolutni i doslovni pakao. Kada ne osjetiš takve stvari nekako nije zabavno živjeti, sve ti je prolazno i kroz sve samo ideš. Sporo hodaš. Dišeš zato što moraš. Jedva pozdravljaš susjede.

Mama te pošalje u dućan po mlijeko, a ti joj doma doneseš jedno veliko nezadovoljstvo okupano u znoju. Majka je, na primjer, vrisnula od sreće jer je čula da je Bandić odobrio besplatne udžbenike za srednjoškolce, a ja sam u polurastopljenom stanju rekla samo: aha. “Laura, ne budi bezvoljna! Zar to nije cool?”, pocikivala je od sreće i dalje moja mama. Sve što sam od te izjave doživjela, bilo je riječ COOL.


Ponadala sam se da će me ohladiti. Međutim, ništa. I dok sam se lagano pretvarala u lokvicu, počela sam panično razmišljati o situacijama koje me naježe. Pala mi je na pamet ideja da pogledam koji horor. Pogledala sam sve “vriskove”, “egzorciste”, “teksaške masakre motornom pilom”… Sve uzalud. Od naježene kože i hlađenja – ništa. A onda sam, sve u svrhu hlađenja, učinila ekstreman korak… Od straha se nisam uspjela naježiti, pa sam pokušala zgroziti svoje tijelo Severininim pjesmama.

I nećete vjerovati, nakratko sam se naježila i stresla. Na vrlo, vrlo kratko uspjela sam se ohladiti… Molim Boga da ove vrućine stanu, jer postoji realna opasnost da se navučem na Severinu. Mislim, javljaju da ljudi umiru od vrućine, pa se počinjem brinuti za sebe. Preda mnom je vrlo težak izbor: umrijeti od toplotnog udara ili od predoziranja trash glazbom.

Al ovaj moj Zagreb kao da tu vrelinu ne osjeti. Uvijek je, pobogu, pun. Mada je užaren, netko će kroz njega negdje žuriti. Sudarit će se s nekim. Ispast će mu nešto. Upoznat će nekoga. Trčat će na tramvaj. Uputit će turiste u krivom smjeru. Otopit će mu se sladoled. Ah, Gospodin Zagreb. Njegove ulice kao ruke koje te vječno grle, a njegovi stanovnici kao ustreptalo srce. Zamišljam ga kao gospodina sa cilindrom i frakom kako bdije nad Kaptolom i suče brkove. I promatra nas kao se znojimo, al ne odustajemo od krstarenja njegovim ulicama. Gospodin koji ugađa…

Daje prošlost, sadašnjost a voljela bih i budućnost. Ovaj gospodin podario nam je i Jarun. Iako sam već spomenula strah od ešerihije, strah od toplotnog udara je pobijedio. Pa sam odvažno zaronila u naše zagrebačko more. Doduše, čvrsto začepljenog nosa i zatvorenih očiju i usta kako bi nadmudrila ovu zločestu bakteriju. Sad sjedim doma i očekujem posljedice kupanja među lopočima i ešerihijom. Čekam temperaturu, povraćanje ili nešto slično

I dok tako čekam, gospođa metereolog najavljuje jednako kipući tjedan. Naravno, s osmijehom od uha do uha. Ona, fakat, nije sva svoja. Plaćena je da nam prkosi? Ne kužim, prpošna je i uopće se ne znoji, za razliku od mene. Ne mogu si pomoći, osim… Seve? Ruka, iako ne bi htjela, leti prema YouTubeu i prebire njen opus. Ne… Ne mogu.

Razum pobjeđuje i izabirem smrt utapljanjem u vlastitom znoju. Ne želim umrijeti uz “subota je dan za alkohooooool”, radije izabirem-subota je dan za biti depresivna lokva.

>>> LAURIN INBOX: KAKO JE JEDNA ZEBRA ZALUTALA MEĐU BAD BLUE BOYS-e…

Komentari