NISU MU VJEROVALI, SVE DO TOG DANA! ‘Još ćemo se malo družiti, a onda krećem. Kupio sam jednosmjernu kartu za put bez povratka’

www.nickcarnes.com

Svi mi ponekad lažemo i to moramo priznati. No, nažalost, postoje ljudi koji su patološki lažljivci i koji lažu konstantno. Takve osobe jednostavno više ne shvaćamo ozbiljno i ne osvrćemo se na njihove laži. Najveći problem leži u tome što i kada govore istinu, mi tu istinu također percipiramo kao laž, a takva laž može ih stajati života. Doslovno.

“Bio sam na pregledu u bolnici. Rekli su mi da imam još tri mjeseca života”, pripovijeda nam naš sugovornik razgovor koji je vodio sa svojim prijateljem.

“Naravno da mu nitko nije vjerovao, pa niti ja koji ga znam sto godina. Od kada znam za njega laže. Ali ne krivim ga, nije on kriv, to je bolest. Nikada nam nije rekao da boluje od nečega, uvijek je bio odlične volje spreman na zabavu”, nastavlja nam tužnu ispovijest Damir, koji jednostavno nije vjerovao svom prijatelju da je zaista smrtno bolestan. Ivan je jako volio nogomet, i nerijetko bi na igralištu sam napucavao loptu u gol na plus 30. Bio je izrazito pristupačan prema svima i društvo ga je voljelo. No, nitko se u njega nije mogao pouzdati.

Damir nastavlja svoje svjedočanstvo i kaže: “Sjećam se tog dana, bilo je vani jako vruće, bila je sredina lipnja, kada je došao Ivan i rekao: “Bok frende, ja ti sutra idem u bolnicu i pustit će me kada vide kakvo mi je stanje. Imam leukemiju.” Budući da je ovakvu užasnu vijest najavio sasvim smirene duše, kao da je to nešto sasvim normalno, Damira je ostavilo bez teksta sa par upitnika iznad glave. “Govori li istinu ili ne? Koga da pitam? Roditelje nema, poginuli su u automobilskoj nesreći, sestra mu živi u inozemstvu i nije došla godinama, a baku i djeda također nema”, govorio nam je Damir s knedlom u grlu.


“Daj frende nemoj se s tim šaliti šta ti je, pa nikada nikome nisi rekao da si bolestan. Izgledaš odlično! Kakva bolnica, o čemu pričaš ti i kakva leukemija?”. Ali da… Ivan je ovoga puta pričao istinu. Nikome nije rekao da mu je dijagnosticirana leukemija. Zašto? Ne zna niti Damir dan danas. Od tog dana kada je priznao svoju opaku bolest Ivan se pojavljivao sve rijeđe.

Evo me društvo. Još ćemo se malo družiti, a onda krećem. Kupio sam jednosmjernu kartu za put bez povratka“, još uvijek nasmiješen Ivan je ovu užasnu vijest predočio svom društvu koje se uvijek u isto vrijeme skupljalo na klupici u jednom zagrebačkom kvartu. Znao je da će umrijeti.

“Ivan je izgledao užasno. Bio je blijed ko’ krpa, sive boje, vidno mršav i iznemogao. Ali njegov osmijeh…pa kako je samo mogao biti ovakve volje?”, prisjeća se Damir tog užasnog srpanjskog dana. Kako kaže, prijatelji su po prvi put počeli vjerovati u njegovu priču. Njegov izgled govorio je više od tisuću riječi.

“Opet je završio u bolnici. Svi smo došli u posjetu. On je bespomoćno ležao, dok nam je doktorica rekla: “Ne čuje vas. Jako je loše. Siroče, još niti roditelje nema. Samo vas prijatelje. Prekasno je došao, vijesti nisu dobre”, nastavlja Damir. Kako kaže, svi su doživjeli šok. Tog jutra plakali su svi. I oni dečki koji su bili najveći “mangupi” plakali su kao mala djeca. Ivan je polako odlazio, i toga su sada svi bili svjesni. Damir, koji mu je bio najbolji prijetelj preuzeo je odgovornost oko svega. Posjećivao ga je kad god je mogao, donosio voće, ispunjavao mu želje sve do jednog jutra.

“Zazvonio je kućni telefon. Podignuo sam slušalicu, a s druge strane javila se bolničarka i rekla tri najgore riječi koje sam čuo u životu: Ivana više nema. Nije se probudio. Užasno mi je žao i teško ovo reći, ali vi ste jedini kome se možemo obratiti. Napravili smo sve što smo mogli, bolest je znatno uznapredovala i….”. Damir je samo poklopio slušalicu. Više ništa nije bilo važno. Njegov najbolji prijatelj otišao je zauvijek.

Cijelo društvo bilo je prestravljeno. Zašto nikome nije rekao? Zašto se pravio da je sve u redu, pitanja su koja i dan danas, tri godine nakon, muče njegove prijatelje…

 

Komentari