LAURIN INBOX: KAKO JE JEDNA ZEBRA ZALUTALA MEĐU BAD BLUE BOYS-e…

Mislim da konačno razumijem nudiste…
Bazeni na Šalati kao zamjenska opcija za more (upisi još traju!) ostavili su na meni traga. Doslovno. Sunce nije grijalo, nego peklo. Nakon što sam svjesno zamišljala da je klor zapravo sol, a plave pločice nepregledna morska dubina, promaklo mi je da cvrčim i pretvaram se u paradajz.
Picigin s frendovima u dječjem bazenu (bili smo uvjereni da su Bačvice) rezultirao je štraftama na mjestu badića, pa sam u jednom popodnevu postala Laura the zebra.
Laura u dvije boje. Laura poprilično iznervirana. Inače, perfekcionist sam. Nejednakosti prezirem… Prvi put mi je palo na pamet da ti golaći (u besramnost neću zadirat) i nisu tako ludi. Jedina dobra strana bijelih štrafta je što ne peku, a ostalo je riješio najgenijalniji i najnemirisniji izum ikada – jogurt. Ne znam bili jednako prošla da smo otišli na Jarun. I bio nam je u planu, al’ je netko rekao da je Bandić nedavno zaključio kako je kupanje na Jarunu zabranjeno zbog ešerihije.
Ja u to nisam vjerovala iz dva razloga. Prvo, ešerihija se nalazi u debelom crijevu… Svi se mi po nekad popiškimo u vodu, ali… Mislim, zaista? Zar ima ljudi koji obavljaju veliku nuždu u vodu? To ne mogu povjerovati… Osim toga, mislila sam da to Bandić nije mogao izjavit jer je u zatvoru. Poslije su mi objasnili da je izašao, al da mi je vjerojatno promaklo. A bila sam jedan kroz jedan sigurna da skupa s Mamićem naslonjenog uha kroz rešetke pokušava čut ovacije s Maksimira. To što sam izgledala kao prepečenac s udovima, a na mahove mi se činilo da iz mene još izbija miris jogurta, nije me spriječilo da na večer prošetam svojim gradom.
Oh, kako sam sretno koračala. Sunce se slijevalo niz mene. Ugrijalo mi je dušu i srce. Prekrasno nešto. Primjetila sam da je bilo neobično bučno. Ne onako Zagreb – bučno nego Bad Blue Boys – bučno. Sjetih se, neka vrlo važna tekma je danas. I nikako mi, nikako nije bilo jasno, zašto su sretni ak im je šef u zatvoru? Pokušala sam se raspitat, al to je navodno neka vrlo komplicirana priča. Ja vjerujem da će taj tip brzo izać jer “ne može mu niko ništaaaa, jači je od sudbineeee”…
Moje sretno koračanje pretvorilo se u puzanje po podu. A sunce me više nije grijalo nego zločesto pržilo. Kod nas je sve toliko prokleto komplicirano. Mislili ste da su upisi gotovi? A, ne, ne… Još samo isprintati upisnice… Pa skupiti svjedodžbe i odnijeti u školu. I gotovo.
Ma koga lažem? Čini mi se da nikada neće biti gotovo. Već vidim kako će mi u tajništvu biti upućen pogled preko naočala s pitanjem: ”A gde je pečat?”
Sve se polako pretvara u “upisnu agoniju”, ali ako ništa drugo, jednoj je došao kraj. Crta. Stala je i zapečatila moju sudbinu. I rekla: Laura, dobro došla u klasičnu gimnaziju! Spremna na engleski, francuski, latinski, njemački i starogrčki?” Ma dajte, tko na to može bit spreman? U svemu ovome, televizija može bit dobra utjeha. Može, da… Ali kao da ne želi! Prvi program repriza, drugi repriza reprize, rtl Mamić (ups) i sve tako… Red serija koje ne samo da su reprize, nego su i turske, red Mamića, red uznemirujućih vijesti. A onda, kao grom iz vedra neba. Srebrenica. Isuse. Do ove godine sam negdje nekad načula za neke ljude iz neke Srebrenice. A ovih dana sam se zainteresirala. Ne znam jesam li trebala. Pretpostavljam da jesam. Jer sam se zasramila svog kukanja zbog moje “upisne sudbine”, zbog mora na koje neću ići, zbog svojih štrafta. U samo jednom danu, naučila sam što je to nesretna sudbina…
U jednom sam danu, zbog tih ljudi, odlučila da više nikada neću kukati…

Komentari