HVALA ZAGREBU I BRANITELJIMA! Doveli su me “u red”: Postala sam G. I. JANE!

Ne volim previše priče o ratovima, pa tako ni o ovom koji se događao u Hrvatskoj. Ratovi donose razaranja, tugu i smrt.

Pokušavam ignorirat činjenicu da su ovdje ginula djeca i da su u rat išli klinci. Baš kao moj tata. Ima li to smisla? Sasvim neočekivano, odgovor sam dobila maminim pitanjem: “Laura, djeca zagrebačkih branitelja idu besplatno na more. Želiš li ići?” ŽELIM LI? Naravno, pa zaslužila sam malo zabave i odmora nakon prokletstva zvanog upisi!

Odmah sam počela vrtjet film o društvu s vršnjacima, plaži, potapanju, izlascima i konačno, konačno pravom moru, prirodno zasoljenom. A onda hladan tuš: “Znaš, zlato, tamo se mora znati red. Raspitala sam se. Buđenje vam je u sedam, doručak u osam, pospremanje sobe, tjelovježba, pa nakon “inspekcije” koja pregleda sobe idete na plažu…”


Kaaaaaj? Pa da, znala sam da postoji caka. Ništa nije besplatno. Isuse, odmah mi je sijevnulo da će nam prvi dan obrijat glave, a onda ranom zorom uz dizanje stijega u potkošuljama natjerati na poligon. Zamišljam kako trčimo, radimo sklekove i čučnjeve uz motivacijsko glasno pjevanje: “Bra-ni-te-lji glavu gore, da-li-ste-nam džabe more”, ili tako nešto. Pomislila sam i ovo… Naučit će nas ta vojska pameti… U Zagreb ću se vratit kao J.I.Jane…

Zapravo, bilo je predivno! Da, budili su nas rano, vodili na vježbanje, kupanje smo zaslužili zatezanjem kreveta, “razoružali” su nas, oduzeli nam Internet, tablete i mobitele i ponudili druženje i more. Bez chata, fejsa, tvitanja, instagrama, lajkanja… Bilo je onako kako to mora biti.

Tematske večeri, izbor najluđe frizure, dečki obučeni u rimljane, plesnjak na brodu, i to sve po zasluzi! Stvorila su se tamo mnoga prijateljstva koja će, sad mi se tako čini, trajati zauvijek…

Već prve noći me zapekla savjest jer ljetujem na “tatin račun”. Sjetila sam se nekih odličja u ladici, ratne fotografije na zidu i kutije u kojoj je izrešetana pancirka puna gelera, kao “uspomena iz Dubrovnika”.

Nikad ga nisam pitala o tome, ali te večeri sam odlučila da hoću. Reći ću mu, također, da bi se odrekla besplatnog mora i ljetovanja za cijeli život, samo da on u vrijeme rata nije morao “ljetovati” u Dubrovniku…

Da ne bude sve idealno, potrudio se virus. I dok su svi uživali u kiši i padu temperatute, moj toplomjer je pokazivao 37.5. Ležanje u svojevrsnoj “karanteni” pri čemu su svi oko mene morali biti tiho, mi je godilo.

“Tiho, Lola spava”, govorili su moji novi prijatelji koji su mi prvog dana prišili taj nadimak, noseći mi pritom čaj. To kako su se o meni brinuli, možda je i najljepša uspomena koju sam donijela s ovog neobičnog ljetovanja (ako izuzmemo buđenje uz dva kolača iz Konzuma u koja su zaboli svjećice kao rođendansko iznenađenje).

I na kraju, ovo ljeto je za mene bilo više nego poučno: Bez mobitela se može, bez interneta je sjajno, svijet je pun dobrih i brižnih ljudi i neobično je kako ti puno mogu dati one koje gotovo uopće ne poznaješ. Zato, hvala Zagrebe, hvala tata!

>>> LAURIN INBOX: Kako su mi DVA MAMIĆA I JEDNA CRTA UKRALI LJETO

>>> Severinom protiv podmukle meteorologinje i nepodnošljivih vrućina

Komentari