PREDAVANJE UGLEDNOG ZNANSTVENIKA: Ugljikov dioksiod zapravo je koristan plin koji spašava čovječanstvo?

pixabay.com

Predavanje se održava u četvrtak, 04. veljače 2016. u 18 sati u dvorani Knjižnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, Trg Josipa Jurja Strossmayera 14.

Profesor Schellnhuber sa suradnicima iz Njemačke objavio je 14. siječnja 2016. u uglednom znanstvenom časopisu Natureznanstveni rad u kojemu je znatno produbljena, proširena i modificirana ranija Ruddimanova ideja o sinergijskom djelovanju klimatskog utjecaja Milankovićevih “velikih ledenih, odnosno međuledenih doba” i ljudskog djelovanja na klimu efektom staklenika (glavni su staklenički plinovi vodena para i CO2) tijekom zadnjih osam tisuća godina.

U predavanju će se razmotriti Ruddimanova ideja i Schellnhuberova ekstenzija, a u okviru toga modelska hipoteza da je upravo ta sinergija prije nekoliko tisuća godina “za dlaku” spasila Zemlju od ulaska u Milankovićevo “veliko ledeno doba” i da bi to moglo odgoditi dolazak sljedećega velikog ledenog doba.

S tim u vezi kritički će se preispitati struktura deset međuledenih doba tijekom zadnjih milijun godina dobivena mjerenjima temperature i CO2 te naši rezultati za “skrivene” periodičnosti i profile međuledenih doba i mogući zaključci. Iznijet će se druga dva moguća utjecajna faktora u toj sinergiji: utjecaj promjene magnetskog djelovanja Sunca plus kozmičkih zraka na oblake te determinističkog kaosa (među ostalim, našeg otkrića “procurivanja kaosa” u modelu mapa s rupama). Također će se iznijeti intrigantni podaci o slabljenju stakleničkog djelovanja vodene pare u stratosferi, usporedno s jačanjem stakleničkog djelovanja CO2 u troposferi. Na taj način ispalo bi da CO2, koji je “plin života” (biljke procesom fotosinteze stvaraju organsku tvar iz CO2 i vode), istodobno svojim stakleničkim djelovanjem na dulji rok kao “plin energetskog spasa” spašava čovječanstvo od opasnosti nastupa sljedećega “velikog ledenog doba”.


Odgađa li se time dolazak velikoga ledenog doba ili će se ono jednostavno preskočiti, pa bi sljedeće nastupilo tek za oko sto tisuća godina? Kako na tu sinergiju dvaju djelovanja mogu utjecati preostala dva utjecajna klimatska faktora, Sunčevo magnetsko polje plus kozmičke zrake i nepredvidivi deterministički kaos? Omogućuje li projekt ITER čovječanstvu da uspješno prebrodi sljedeće Milankovićevo “veliko ledeno doba”?

Komentari