‘NE PRIVLAČE ME KNJIGE’ Neki Zagrepčani baš nikako ne žele čitati. Što o tome misli, otkrila nam je književnica Sanja Pilić

Foto: Marijana Banko / CROPIX/Ilustracija

Čitati ili ne čitati? Prema zadnjem istrazivanju povodom Noći knjige, građani ipak biraju ovo drugo. No, to se u ovoj godini želi promijeniti brojnim aktivnostima. Pitali smo građane što čitaju, ali i zašto ne vole uzeti knjigu u ruke.

U Hrvatskoj više od polovice građana ne pročita niti jednu knjigu godišnje. Kako bi se taj negativan trend zaustavio, Vlada je 2021. proglasila godinom čitanja pod sloganom Čitajmo da ne ostanemo bez riječi. Za promociju čitanja država će iskeširati 14 milijuna kuna, a još bi trebao stići 41 milijun iz EU fondova.

“Mislim da se naša struka slaže s time da godina čitanja bi trebala zapravo biti svaka godina jer čitanje je neizostavan dio našeg života i ja se nadam da će se sve aktivnosti koje će se provoditi ove godine utjecati na naše građane i da se približe knjižnicama, da dođu, da budu naši članovi i da ćemo zapravo imati više čitača”, rekla nam je Ivana Faletar Horvatić, Informativno-posudbeni odjel Gradske knjižnice.

Svaki peti Zagrepčanin član je Knjižnica grada Zagreba. Godišnje posudi, a valjda i pročita, prosječno 14 knjiga. Izgleda da im nedostaju putovanja, pa se tako sve više posuđuju turistički vodiči, a manje literatura za samopomoć. No, ne vraćaju svi knjige redovno.


“Neki najduži period u kojem netko nije vratio knjigu za koji ja znam je kada je gospodin nazvao i rekao da se upravo njegov sin sprema na studij i da bi on volio riješiti neke stare dugove koje ima s nama, na što smo mi rekli dobro o čemu se radi. Pa ja kada sam studirao sam posudio neke knjige i evo sada bi ih volio vratiti… Tako da evo, nekih 20-ak godina sigurno”, dodaje naša sugovornica s Informativno-posudbenog odjela Gradske knjižnice.

Kreativni su i izgovori Zagrepčana zašto ne vraćaju posuđene knjige.

“Jednom prilikom nam je korisnik došao i rekao da se upravo rastao i da ga žena napušta u stan i on nam ne može vratiti nijednu od knjiga, a jedna korisnica je došla sa svojim psom i zapravo govorila da je on kriv i upravo je on pojeo ovu knjigu koju ona vraća, jadan pas je naravno stajao sa strane i nije ništa znao, no nama je bilo zapravo najteže kada je jedan unuk došao i rekao kako je njegov djed došao i zabunom uzeo knjigu i potpalio vatru s njome jer nije dobro vidio tako da evo svašta se dešava”, otkrila je.

Neki knjigu nisu uzeli u ruke od srednje škole i lektire, dok neki čitaju sve u šesnaest. Evo što su rekli građani u anketi:

“Ne znam, ne privlače me knjige, nisu mi zanimljive.”

“Ne čitam puno baš, moram priznati. Više gledam televiziju.”

Oni koji čitaju barem jednom godišnje otkrili su nam koje žanrove vole.

“Volim politiku, povijest, biografije. Trenutno čitam Kuharića, zapisi kardinala, dnevnici Kuharića.”

“Volim dosta toga, od avanturističkih do kriminalističkih I tako.”

“Dosad sam čitala romantične knjige, čitala sam Bibliju I tako.”

“Od Agathe Christie volim, pa našeg Janka Matka. Mjesečno pročitam dvije do tri.

I naši sugrađani imaju ideju kako potaknuti druge da se više druže s knjigom.

“Moje osobno mišljenje je da je to sve pitanje standarda, školskog programa I primjera. Ja mislim da naša djeca, naša unučad, baš I nemaju prevelik broj ljudi koji ih okružuju koji čitaju u koje bi se ugledali I rekli – hej pa ovo nije loše.”

Književnica Sanja Pilić najviše voli pisati za djecu. Rekla nam je što misli kako bi se najmlađe više moglo potaknuti na čitanje.

“Najviše pomažu u navikama čitanja učiteljice u školama kada su vrlo inspirativne i kada, ima takvih učiteljica koje jednostavno potiču djecu na čitanje i onda djeca postanu pravi čitatelji s vremenom.”

Kaže, bitna je i promocija književnosti. Objasnila nam je i zašto je čitanje važno.

“Mislim da je najbolje zapravo to što stvara mir, koncentraciju unapređuje i odlaziš u neki zgodan svijet, ako izabereš takvu knjigu.”

Ne vjeruje da će odluka o godini čitanja pomoći da se više ljudi odluči uzeti knjigu u ruke.

“Nisam sigurna koliko će se više čitati iako je objektivno sad više se ima vremena za čitanje jer smo više i kod kuće, ali mene baš zanima hoće li to imati neki utjecaj i kakav će biti utjecaj, baš me zanima.”

“Ne znam zašto volim da je kraj lijep jer eto, volim biti čarobnjakica pa onda neka bude happy end.”

Kao što Sanja Pilić svoje priče uvijek završi sretno, tako ostaje i nada da će se porazna statistika već nakon ove godine popraviti. Zato knjigu u ruke i čitajte! Da ne ostanete bez riječi.

Komentari