GLUMAČKA ZVIJEZDA U USPONU: Njezino ime mnogi ne znaju izgovoriti, ali sigurno je znaju s malih ekrana

Foto: Instagram

Mlada nada hrvatske glume, Lucia Stefania Glavich Mandarić od malih nogu je zaljubljena u glumu. Nakon prvih glumačkih koraka na kazališnim daskama, upustila se u svijet televizijskih serija. U seriji “Na granici” glumila je Ivanu, a popularnost je stekla ulogom Milene u popularnoj seriji Nove TV “Dar-mar”. O svom glumačkom putu, ambicijama i željama rekla je više za dnevno.hr.

Kako ste odlučili studirati glumu?
Vrlo sam rano odlučila da ću se baviti glumom, još u osnovnoj školi, a nikada nisam išla ni na kakvu dramsku grupu. Razlog je bio nedostatak vremena i puno drugih izvanškolskih aktivnosti. Završila sam i osnovnu glazbenu školu, klavir, i išla na ritmiku i jazz-dance. U srednjoj sam školi počela redovito odlaziti u kazalište i na ispitne produkcije na Akademiji. Tu sam se zaljubila u kazalište. Ponijela me cijela ta čarobna atmosfera i htjela sam biti dio toga. Ali nakon srednje škole ipak sam upisala francuski jezik i književnost te španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu jer sam počela preispitivati svoju odluku da upišem glumu. Nakon godinu dana na Filozofskom shvatila sam da je gluma ipak ono što ću u životu raditi i ono što me veseli i vuče pa sam se odvažila na prijamni ispit i upisala Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu.

Kako pamtite dane studija na Akademiji?
Studij na Akademiji pamtim kao najljepše i najstresnije razdoblje u životu. Život ti se promijeni za 180 stupnjeva, okreneš se naglavačke i moraš se snalaziti u nekom potpuno novom životu i naći način da funkcioniraš u novonastalim okolnostima. Možda ovo sada zvuči pretjerano i smiješno, ali je tako. Prva je godina možda najteža upravo zbog toga. Mi smo se na faksu znali često šaliti da smo kao u “Big Brotheru” jer smo provodili cijele dane ondje, od 8 sati ujutro često i do ponoći jer bismo ostajali nakon predavanja raditi i pripremati se za sutradan. I kada praktički živiš s još jedanaest ljudi koje ne poznaješ otprije, koji su svi različiti karakteri, proces prilagodbe na taj novi život zaista nije jednostavan. Ali sam upravo ondje i s tim ljudima, svojim kolegama s klase, a kasnije i s ostalima, provela i neke od najljepših trenutaka u životu. Puno naučiš od drugih ljudi i stekneš prijatelje za cijeli život. Vrlo rano nam se otvorilo puno prilika koje smo mi objeručke prihvaćali i mislim da zbog toga i nismo bili profesorima baš omiljena klasa jer smo teško usklađivali posao i faks. Ali bilo je profesora koji su na mene dobro utjecali u smislu moga glumačkog razvoja. Moram izdvojiti Krešu Dolenčića koji mi je predavao na MA studiju i kod kojeg sam diplomirala. Profesor Dolenčić davao je slobodu izražaja uvijek i do kraja. Kod njega uvijek vlada kreativni kaos, a ja sam uživala biti i raditi u tom kaosu. Poslije sam s njim surađivala u Gradskom kazalištu Žar ptica na predstavi “Ako kažeš, gotov si!” prema tekstu genijalne Dine Vukelić. Profesorica Ivica Boban također je među profesorima koji su zaslužni za moj glumački razvoj na faksu. Ona me uvijek gurala naprijed i nije mi dala da odustanem od same sebe kada sam to najviše htjela. Beskrajno sam joj zahvalna na tome jer je na kraju iz toga svega proizišlo nekoliko ispitnih produkcija na koje sam jako ponosna. Moram spomenuti svoje cure s klase, Tenu Nemet Brankov, Saru Duvnjak, Gloriu Dubelj i Ivu Šimić Šakoronju. Mislim da je naš prijateljski i profesionalni odnos koji se rodio na faksu jedna od najboljih stvari koje nosim s Akademije.

Kao studentica, glumili ste u predstavi “Anne Frank” u kazalištu Trešnja. Što vam je to značilo?
To je bio moj prvi profesionalni kazališni angažman. Bila sam na trećoj godini faksa i to je bila velika prilika za mene. Istodobno, to je bio ogroman zadatak jer je riječ o monodrami, što znači da sam ovisila sama o sebi i da sam se sama morala snalaziti i plivati u za mene još dosta friškom i novom području. Imala sam dosta slobode u radu na toj predstavi, ali se nisam baš najbolje snalazila. Mislim da sam to dosta ziheraški odradila iz neke nesigurnosti i neznanja, ali najviše iz nepovjerenja u samu sebe. Sreća moja pa ta predstava još nije skinuta s repertoara, tako da sam tijekom godina stekla iskustvo i znanje, završila i faks, a što sam je više i dulje igrala, to sam postajala sve sigurnija i slobodnija.


U kojim ste još kazališnim predstavama glumili?
Dvije predstave u Gradskom kazalištu Žar ptica, predstavu “Indijanska priča” u režiji Saše Broz i već spomenutu predstavu “Ako kažeš, gotov si!” u režiji Krešimira Dolenčića.

Snimili ste sve tri sezone “Crno-bijelog svijeta”. Čega se najradije sjećate s tih snimanja?
“Crno-bijeli svijet” moj je prvi profesionalni angažman izvan Akademije i prvi susret s kamerama. Obožavam taj projekt i sve što ima veze s njim. Prvu sam sezonu snimala na drugoj godini faksa i tada nisam imala pojma ni o čemu vezanom uz snimanje, tako da mi je drago što sam imala tu sreću i čast prvi put raditi upravo na “Crno-bijelom svijetu” pod vodstvom sjajnog Gorana Kulenovića i sa sjajnim castom. Moj glavni partner u seriji bio je Karlo Maloča, koji je tada imao samo 15 godina, nevjerojatno talentirani dečko koji je sazrio u jednog jako talentiranog mladog čovjeka, što se svake sezone sve više vidi. Jedna od fora i zanimljivih stvari koje sam mogla iskusiti tijekom snimanja serije je ulazak u bivši klub Lapidarij. To je nekoć bilo kultno mjesto za izlaske o kojem su mi i roditelji pričali, a mi smo dobili priliku ponovno oživiti taj prostor.

Osvajate široku publiku u seriji “Dar-mar” na Novoj TV. Što vam je donijela uloga Milene Brkljače?
Milena je dosta zabavan lik za igranje. Na prvu sam mislila da je dosta slična liku Ivane iz serije “Na granici”, što me malo mučilo, ali vrlo brzo sam shvatila da je to možda samo izvana. Milena je karakterno puno čvršća, tvrdoglava je i borit će se za pravdu do zadnje, ali isto tako nikome neće ostati dužna. Ako u nešto vjeruje svim srcem, za to će se i boriti. Puno je odlučnija i veća frajerica od Željka u kojeg je smrtno zaljubljena. Zapravo uživam igrati Milenu jer me taj njezin dječji inat beskrajno zabavlja iako mi istovremeno ide i na živce.

Kolika su vam podrška obitelj i partner?
Obitelj i bliski prijatelji najveća su mi podrška u životu i bez njih ne bih danas bila tu gdje jesam. Jako sam povezana sa svojom obitelji. Od budućeg partnera, jednog dana kada ga budem imala, isto tako očekujem podršku u svemu što radim jer bez toga je odnos besmislen, zar ne?

Komentari