AGONIJA STANARKE ARENE: ‘Samohrana sam majka i svi su mi zatvorili vrata. Držim se samo radi kćeri’

“Zamislite da sve što imate ‘natrpate’ u jedan sobičak od 12 kvadrata. Isprva pomislite da će to trajati samo nekoliko mjeseci i da ćete se vratiti na staro, no svaki poziv u pomoć koji uputite nekoj od institucija vam nagoviješta ono najgore. Iz sobička se maknuti nećete”, govori nam Martina Spajić, samohrana majka koja s 12-godišnjom kćeri Nadom od rujna prošle godine živi u hostelu Arena.

Potres ju je u samo nekoliku sekundi “likvidirao” iz stana u Vlaškoj ulici gdje je boravila na temelju slobodno ugovorene najamnine, kao i njezine roditelje koji su živjeli u stanu tik do njezinog. No, kako je otac invalid, tvrdi, Grad Zagreb mu je pronašao zamjenski stan u Podbrežju. Za Martinu i Nadu tamo mjesta nema.

“Poslala sam zahtjeve na sto adresa, ali svakog puta dobila sam isti odgovor, ‘ne možemo vam pomoći'”, objašnjava nam pa u detalje opisuje kako je izgledala njezina borba s birokracijom nakon što se odselila iz Studentskog doma “Cvjetno naselje”. Za pomoć se prvo obratila gradskom Odjelu za stanove i stambeno zbrinjavanje.

“Tamo su mi poručili da nisam socijalni slučaj niti invalid pa mi ne mogu pronaći stan”, započinje 43-godišnja kuharica koja se sa svojom plaćom ni ne može upustiti u klasično podstanarstvo.


“Ministarstvo državne imovine me potom odbilo jer nisam zaštićeni zajmoprimac ili suvlasnik”, nastavlja Marina koja je onda odlučila pokucati na treća vrata, ona socijalne službe.

“No, ni tada nisam imala sreće. Kako nemam niti jednu ovrhu, poručili su mi da su im ruke svezane”, prisjeća se s dozom razočaranja i gorčine u glasu. Iako je prošlo točno godinu dana od potresa, Martina tvrdi da su ruke zavezane upravo njoj, a “drži se” isključivo radi malene koja od lanjskog ožujka vuče ozbiljne traume.

“Vjerujte, nisam jedina kojoj je dosta ovog hostela. Starija populacija je ovdje zadovoljna s tri topla obroka dnevno, no mi mlađi doista ‘pucamo’. Zajedno s našom djecom koja nemaju psihološku pomoć, a prijeko potrebna im je”, otkriva. Naime, na dan kada se “tresla” Banija, Nada je više puta povraćala, a na koncu se i onesvijestila.

“Sve joj je teško palo. Srećom, Grad je uspio srediti prijevoz kćeri do škole koja je u centru Zagreba. Svaki dan vozi je taksi koji nije o mom trošku, no kako nemam ‘papir’ na kojemu na kojoj adresi živimo ni ne mogu je prebaciti u drugu školu”, pojašnjava Martina koja je postala umorna od samog prisjećanja na sve probleme koji su je snašli. U stan od ni 30 kvadrata u kojemu je živjela, kaže, ne može se vratiti. Gdje će nastaviti život dostojanstveno punih godinu dana nakon potresa još uvijek ne zna.

“Nadam se da će se netko konačno sjetiti da postojimo, stojimo na mjestu i čekamo. Nadam se samo radi Nade”, zaključuje Marina Spajić.

Komentari