‘ZA MENE PREDRASUDE NE POSTOJE’ Matea Kučko je najmlađa postolarka u Hrvatskoj

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Postolarstvo je samo jedno od zanimanja koje je postalo zaboravljeno. Stari je to zanat, a mnogima još neobičniji kad u njega zakorači žena. Matea Kučko će uskoro od oca naslijediti salon za cipele u Zagrebačkoj Ilici pa će staroj obući brojih građana ova mlada djevojka moći udahnuti novi život.

Što je nogomet muškarcima, to su cipele ženama. Što ih imamo više, to bolje. Ova 24-godišnja djevojka od malih nogu okružena je cipelama, a prve je izradila već s 15 godina.

“To je trajalo nekih mjesec dana dok dečkima treba u prosjeku 5 dana za izraditi i osjećala sam se ponosno. Odmah su se prodale nisam ih uopće sačuvala”, rekla je.

 Možda nije jedina, ali Matea je najmlađa postolarka u Hrvatskoj. Cipele su njezina strast, a za par godina od oca će preuzeti obiteljsku radnju staru gotovo 4 desetljeća.


“Ponosna sam zašto ne bi bila. Imam nešto možda ajmo reć sigurno pred sobom samo to treba znati održavati, a mislim da sam dovoljno sposobna i imam jako dobre roditelje koji me u tome podupiru i koji me guraju naprijed”, kaže.

Završila je školu primijenjene umjetnosti, ali je uspjela izbrusiti talent izrade obuće pa u obiteljskoj atmosferi popravlja i izrađuje cipele i remene.

“S obzirom da sam nekako umjetnički tip onda sam otišla u tom smjeru za tu školu, ali sam nekako znala da ću na kraju krajeva tu završit jer ipak je ovo nešto umjetničko stvaraš svojim rukama, radiš neke nove dizajne, a to je ono što mi zapravo i leži”, govori Kučko.

 U postolarskom salonu radi sve, ali Matea je blažena među muškarcima

“Kad sam došla tu raditi obiteljska atmosfera je, ali radnike kao radnike ja nisam znala i onda je tu bilo privikavanje na njih i njima na mene i kako će oni shvatit mene kao možda buduću gazdaricu. Što se dečki tiče nekak ih smatramo pod tu stranu obitelji. Uvijek iz tog posla izađe neka zezancija i uvijek je dobro i nije stresno, ali mora se voditi briga o svemu isto kao u svakom poslu”, tvrdi.

Za nju predrasude ne postoje. Kupci brzo shvate da zna posao, pa joj u ruke spremno prepuste stare cipele ili joj daju da im izradi one po mjeri.

“Ne suočavam se s time nekako drastično. Držim se u svom krugu ljudi koji zapravo i rade takav posao, kuma mi radi isto kao automehaničar, druga prijateljica mi popravlja klime opet nije ženski posao opet je više muški i jači tako da se krećem u tim nekim krugovima di svi mi radimo nešto sa svojim rukama i održavamo nešto obiteljsko”, napominje.

U Školi za modu i dizajn za smjer obućar trenutno se školuje troje učenika, djevojčica nema, ali okretanjem modernizaciji, profesori u budućnosti očekuju veći broj učenika.

“Sam sektor tekstil i kože imao je, kao i neki drugi sektori svoje padove, ali sada možemo pričati apsolutno o usponu. Mi smo 2018. godine imali 80 učenika upisane u prvi razred, a sad imamo oko 130 upisanih učenika”, objašnjava Maja Dadić Žeravica, ravnateljica Škole za modu i dizajn.

Jedan od učenika škole na smjeru obućara je 18-godišnji maturant Florijan Levak za kojeg druga zanimanja nakon Osnovne škole nisu dolazila u obzir.

“Prvi put sam za ovu školu saznao preko brata jer on radi u trgovini od mog tate, a on ima trgovinu za repro materijal i alate za izradu obuće. Onda je meni moj brat pričao o tom zanimanju i onda mi je to postalo interesantno”, Florijan Levak, učenik.

Poseban je osjećaj, kaže nam, kad izradi nešto svojim rukama, u školi se trudi, a profesorica Marija Čališ vjerna mu je podrška.

Učenici već od prvog razreda kreću s praksom, odlaze na natjecanja i obrtničke sajmove, osvajaju nagrade i priznanja, a na trećoj godini 20 sati tjedno izrađuju cipele.

“Malo je zahtjevno, ali ako se trudi i redovito uči i pazi i sluša što profesor kaže onda nije teško”, ističe Florijan.

“Kad vidite te opipljive proizvode, kad vidite tu jednu kreativnost i taj cijeli jedan proces, i zapravo rekla bi jednu, auru koji oni stvaraju oko sebe zaista budete preponosni i presretni što ste dio njih i dio njihovih mladih života”, dodaje Maja Dadić Žeravica, ravnateljica Škole za modu i dizajn.

Nakon škole Florijanu je želja zaposliti se kod obrtnika da stekne iskustvo, a sanja da će jednog dana i sam otvoriti vlastitu radionu s cipelama. O izumiranju ovog zanata ni ne pomišlja.

“Mislim da ako sve odradimo kako treba, ako potaknemo više ljudi mislim da bi moglo bi procvast”, smatra Florijan.

 Pred Florijanom je svijetla budućnost ako iskoristi svoje vještine i talent dok se Matea potajno nada da bi nakon nje posao jednog dana mogla naslijediti i njezina kćerkica.

“Mogu se nadati eventualno s obzirom da ako se ovo prenese na mene nek se prenese i dalje, a ne da izumre bez ikoga daljnjega tak da možda ju uspijem provesti kroz taj put, ali mislim da je još malo prerano za to razmišljat”, zaključuje Kučko.

 

 

Komentari