(VIDEO) Hrvat iz Irske u suzama: ‘Nisam izdao domovinu, ona je izdala mene. Nisu mi dali da radim i živim’

FOTO: Facebook

Više od 20 tisuća Hrvata sreću je potražilo u Irskoj. Zemlja je privukla brojne Hrvate koji su tamo pronašli svoje ‘mjesto pod suncem’. Jedan od njih je i Kristijan Novak koji se prije gotovo četiri godine preselio daleko od Hrvatske. Nakon što se prije početnih nedaća dobro snašao u Irskoj za njim su stigle i supruga i kćerkica. Uz puno odricanja, truda i rada obitelj Novak uspjela je u svojim ciljevima. Nakon dvije godine štednje uspjeli su kupiti kuću i, kako nam kažu, plaćaju je sa smješkom.

Čime ste se bavili prije nego ste se preselili u Irsku kad ste živjeli u Baranji?

U Baranji sam se bavio svime i svačime, uglavnom poljoprivrednim sezonskim poslovima. Nisam baš imao stalne poslove. U građevini sam malo radio u Osijeku, međutim s vremenom sam se preselio u Zagreb, tamo sam se po baranjski kako mi kažemo ‘udao’ i u Zagrebu sam našao posao u skladištu i tamo sam radio više od sedam, osam godina. Bilo nam je teško iz mjeseca u mjesec. Svaki mjesec dobiješ plaću 16.-og, a već 18.-og moraš gledati kako ćeš izdržati do iduće plaće i tako je to krenulo sve s Irskom.

Mogu onda slobodno reći da ste se osjećali bespomoćno iako ste bili u svojoj zemlji, a niste mogli preživjeti?


Ne mogu reći da sam bio ni žedan ni gladan. Imali smo kuću u Zagrebu, živjeli smo kod supruge u kući njezinih roditelja. Imao sam auto, imao sam plaću. Supruga je jedno vrijeme radila kao zaštitar na recepciji u jednoj firmi, ja sam radio u dućanu, ali mi je stalno falilo to malo, ta mala zarada da bi se ja mogao osjećati uredu, da bi mogao reći da to mi je dobro, da mogu bez problema sjesti u auto i otići na izlet s djetetom i ženom, da mogu otići jednom mjesečno, ne moram stalno, u restoran. Primjeri su banalni i mali, ali meni je to falio.

Kako je onda došla ponuda za Irsku?

Kad sam radio u dućanu imao sam ozljedu koljena. Završio sam na bolovanju. Bio sam skoro dvije godine na bolovanju. Nakon oporavka, pokušao sam se vratiti nazad u skladište. Razgovarao sam s nadređenima da mi daju lakše radno mjesto, jer ja ne bih mogao dizati to više fizički. Moglo mi se izaći ususret, čisto da mi se malo pomogne ipak sam bio šest godina tamo, no nitko mi nije mogao pomoći. U međuvremenu sam otišao raditi kod prijatelja u pizzeriji u Zagrebu. Nije bilo toliko fizički zahtjevno, no on mi nažalost nije mogao ponuditi plaću koju sam ja očekivao, odmah mi je objasnio, ali sam bio sretan, barem imam posao, ne moram se brinuti. I dogodilo se da sam u novinama ili negdje vidio da firma “Musgrave”, za koju danas radim, dolazi u Zagreb tražiti radnike. Rekao sam supruzi: “Ja ću otići vidjeti o čemu se radi”. Do tog trenutka nisam uopće razmišljao odlaziti u Irsku. U subotu otišao na intervju, a u utorak su me odmah nazvali da potvrde da sam primljen i rekli su da za dva tjedna dođem u Irsku da počinjem raditi već početkom osmog mjeseca i to je sve bilo ekstremno brzo.

CIJELI VIDEO INTERVJU S KRISTIJANOM NOVAKOM:

Kako su reagirali Vaši najbliži kad su čuli za tu odluku?

Supruga me podržavala, mada je bila teška odluka i za nju i za mene. A moji roditelji, brat i sestra, su bili šokirani. Objasnio sam da ne mogu izdržati. Išao sam probati. Prvenstveno, imali smo mali kredit i dok sam otplatio taj kredit, plaća koja mi je bila četiri do četiri i pol tisuće kuna, nije mi baš puno ostalo. Išao sam u Irsku da bar pokrijem, da maknem taj kredit, da vratim te novce, da mogu biti na nuli u Hrvatskoj. Međutim došao sam ovdje i tu mi se malo više svidjelo nego u Hrvatskoj. Pojeo bi se živ da nisam otišao, da sam ostao u Hrvatskoj.

Smatrate li da ljudi koji odu trebaju imati određenu dozu hrabrosti?

Mora imati neka doza upornosti i reći “Ja idem, ja to mogu”. Ukoliko želiš i misliš da možeš, možeš napraviti čuda. Ima ljudi koji dođu nadobudno pa misle da tu novci padaju na ulici i skaču s drveća. Imam dosta prijateja koji su samnom došli i dosta ih se vratilo u Hrvatsku već prve godine, jer nisu mogli. Tu je najveći problem bio i taj smještaj, tih prvih godinu dana ja sam se borio sa smještajem i to mi je dan od lošijih iskustava ovdje u Irskoj.

Kako su izgledali Vaši prvi dani u Irskoj?

Došao sam pred sami rođendan, a ja nisam navikao biti sam za rođendan. Bio sam sam, u tuđoj zemlji s ljudima koje ne poznam i bilo mi je jako teško. Bio sam u hostelu koji sam plaćao 140 eura za 14 dana, što nije bilo bilo puno, to je jedan od jeftinijih hostela ovdje u Dublinu. Bio sam s grupom od 40 ljudi. To mi je bio šok. Čovjek koji je odrastao na selu sad je u gradu koji je ekstremno velik. Znatiželjan sam bio jako i sam sebi sam govorio da ja to mogu, da ja to želim, barem probati pa ako ne uspije, imao sam spremnu kartu za nazad ako ne bude bilo dobro. Međutim desilo se suprotno, da sam ja počeo osjećati da ja to mogu, da se može. Uspio sam, našao sam smještaj u kući s 12 Brazilaca tako da je to bilo – nikad više! Prvih par dana je bila avantura za mene.

Tri i pol godine ste u Irskoj, što ste si do sad mogli priuštiti? Nedavno ste kupili kuću…

U prvih šest mjeseci supruga i ja smo imali dogovor da ćemo otplatiti kredit koji smo imali u Hrvatskoj, to je bilo oko 40-ak tisuća kuna koji sam u Hrvatskoj morao vraćati još četiri godine. Ja sam to uspio riješiti u šest mjeseci, naravno uz pomoć supruge i ona je radila u Hrvatskoj u tom periodu, pa nije trebalo toliko izdataka. U međuvremenu se desilo da sam ja rekao da je to to, nju sam doveo ovdje i kćer i nama je bio prioritet kupit svoje, jer plaćati rentu ovdje, koje se kreću iznad 1.000 eura pa naviše za dvosoban stan ili jednosoban ili kuće koje su udaljene od Dublina 70-80 kilometara je meni bilo nemoguće. To nije dolazilo u obzir. Bazirali smo se na to da počnemo štediti koliko god možemo. Išli smo u banku da pitamo kako dići kredit. Naravno, uvjeti su slični kao u Hrvatskoj – stalno zaposlenje, puno radno vrijeme barem za nosioca kredita. Ja sam nosioc kredita, a supruga danas radi na pola radnog vremena. Ona je pomoćna kuharica u slastičarni. Na kraju, našli smo kuću, kupili i plaćamo naše i plaćamo sa smješkom! Nemam grča u želucu, nemam bojazni da ja to ne mogu platiti, da ja to ne mogu otplatiti. Uspjeli smo u dvije godine riješiti nešto što mislim da ja u Hrvatskoj ne bi nikad mogao. U više navrata smo u Hrvatskoj tražili od banke kredit, ali čim sam rekao da radim u Konzumu nažalost samo su rekli da ne moram ni pokušavati.

Kakva je situacija u Irskoj u vrijeme koronavirusa?

Ja i supruga smo bili oboje pozitivni u rujnu na koronavirus i oboje nismo mogli ići raditi. Morali smo biti u samoizolaciji i oboje smo imali plaćeno svaki tjedan po 350 eura od strane države, a ima opet opcija, pošto je Irska zabranila putovanje izvan zemlje i ulazak državljana koji nisu na zelenoj listi. Tako da ako utra odlučim otići u Hrvatsku i vraćam se nazad, moram otići u samoizolaciju, to mi onda nije plaćeno. Ako se dogodi da sam ja bio u kontaktu sa Covid pozitivnom osobom u firmi ili negdje ja moram ići u  samoizolaciju, ali to će mi država platiti.

Kako se Vaša maloljetna kćer prilagodila na cijelu situaciju. Kakvo je obrazovanje je li bolje u Hrvatskoj ili ne?

Oni imaju drugačiji sistem učenja i rada s djecom. Oni u prvom razredu uče kroz igru, nema ocjena, a kći mi se prilagodila jako teško. To je i nama kao roditeljima bilo jako teško. Kad su došle u Irsku već nakon par dana smo išli tražiti školu. Prošli smo oko pet škola. Ja sam u gradu Mullingar to je nekih 70-ak kilometara od Dublina. Nijedna škola nije imala mjesta ili ju nisu htjeli primiti. Na kraju smo morali kontaktirati ministra školstva da bi on reagirao i urgirao i naposljetku ta škola u kojoj smo zadnjoj dobili odbijenicu, oni su je prihvatili. Dijete koje ne zna engleski, staviti ju među djecu koja savršeno pričaju engleski, mislim da to odrasla osoba ne bi mogla psihički podnijeti. Bilo je problema sa njom, nije htjela ići u školu. To je mene kao roditelja jako bolilo. Da sam ja moramo napustiti našu domovinu, kuću, da bi ja dokazao nekom da mogu živjeti normalno i da se može živjeti normalno, što meni moja domovina nije dopustila. Nisu mi dali da radim, nisu mi dali da živim! A najviše me boli što ima ljudi koji kažu: “Otišao si u Irsku, izdao si državu!” Nisam ja nikog izdao, to je najgore! Država je izdala mene! Naša država je jako lijepa, svima nama u srcu koji smo ovdje. Radio sam 2013. godine u jednoj firmi u Zagrebu, šest plaća su mi dužni još uvijek, 2013. sam dobio sud s tom firmom i imam riješenje da mi do kraja 2013. trebaju isplatiti te plaće s kamatama, a sad je 2020. i ja još uvijek nisam dobio te novce. To su mali primjeri, a opet to se ovdje ne može desiti. Tu su velike kazne ako se ne isplati plaća. Kćer mi je sad je prvi razred, priča engleski bolje nego ja. Ima jako puno prijatelja. Učiteljica ju jako puno pohvaljuje, jako cijeni, stalno šalje poruke da je jako dobra, poslušna i to nam kako je ona sad tu dvije godine jako puno znači.

Rekli ste da se ne planirate vratiti u Hrvatsku, barem ne do mirovine, ali što bi se trebalo poboljšati u Hrvatskoj da se Vi ipak vratite?

Hrvatska mora izaći iz prošlosti, od rata, od vraćanja u ’91. Moramo početi zaboravljati rat. I jesu, ljudi su poginuli, nevini ljudi su stradali. Ali zašto mi još uvijek stradamo koji smo živi? Zašto mi mladi moramo patiti koji smo bili mladi u tom periodu i nismo mogli drugačije razmišljati ni pomoći? Zašto sad pojedini imaju sve, a netko nema ništa? A u Hrvatsku da se vratim, ja sam uvijek govorio, kad bi imao 1.000 eura, ali da je ta plaća sigurna i da od te plaće mogu plaćati kredit kojim ću kupiti kuću ili stan, ja bi se vratio u Hrvatsku sigurno, ali sad trenutno ne. Za mene je povratak jedino u vrijeme mirovine, ali i to ćemo vidjeti. Još ne razmišljam o mirovini, tek sam 40-ta. Ali poručujem: Ko voli i tko može i tko želi i zna da je sposoban za nešto ovako – nemojte se ustručavati. Uvijek vas Hrvatska čeka!

Komentari