’TATA JE MOGAO SVE’: Kći vatrogasca preminulog tijekom srpanjskih poplava: ’Otišao je pomažući drugima’

Foto: Facebook JVP Zagreb

Tijekom intervencije prilikom ispumpavanja vode iz jednog zagrebačkog stana za vrijeme srpanjskih poplava prošle godine, preminuo je vatrogasac DVD Kustošija, Davor Kovačić (53), a njegova kći Lucija (25), za 24 sata osvrnula se na njegov život, ali i požrtvovnost. Naime, bio je jedan od najaktivnijih vatrogasaca tijekom sanacije nakon zagrebačkog potresa, a rado se odazvao i za vrijeme požara po Dalmaciji, ali i poplava u Gunji.

“Tata je otišao onako kako je i živio, pomažući ljudima u nevolji”, govori Lucija koja je i sama u službi vatrogasaca. Štoviše, i dva Davorova sina, Luka (23) i Filip (20) također su vatrogasci.

“Moj tata nas je svemu podučio, ali uvijek je mislio na našu sigurnost. Od njega smo naučili vezati čvorove, namatati cijevi, polijevati vodom, oduvijek smo to voljeli. Malo po malo, baš kao i on, neke smo stvari u vatrogastvu i specijalizirali. Sjećam se da smo kao djeca htjeli bušiti i šarafiti. Kako bi nas zaštitio, a o to nam ipak omogućio, kupio je male dječje bušilice i stiropor. Sigurnost mu je bila uvijek na prvom mjestu”, zaključuje Lucija koja tvrdi kako nikada neće zaboraviti taj 24. srpanj. Nekoliko minuta nakon ponoći, govori, zazvonio joj je telefon, brat Luka javio joj je da se tata srušio i ne pokazuje znakove života.

“Nikad mu ništa nije bilo teško učiniti za druge niti je na terenu znao za umor, za vrijeme… On je naš uzor, čovjek koji nikada nije rekao da nema rješenja. Sve je mogao riješiti. I na dan zagrebačkog potresa odmah je krenuo pomagati u sanaciji”, tvrdi Lucija koja navodi i kako joj je kao njegovu djetetu teško biti objektivnom, no radi se “o velikom i dobrom čovjeku”.


Taj isti čovjek, govori, na dan potresa, svoju suprugu i mlađeg sina uputio je da napuste kuću, a onda se sam odazvao na raščišćavanje zagrebačkih ulica.

“Radio je danonoćno, no i kad nije bio fizički prisutan, uvijek bi nam se javio i našao rješenje za svaki problem, na njega smo se zaista mogli osloniti. A tata je mogao sve, spašavati u ruševinama, raditi na visinama i u dubinama… Nikad ništa njemu nije bilo teško, pa tako ni na požarištu boraviti 18 sati, bez predaha. To je bio slučaj kad je gorjelo tu, na Jakuševcu. Blagdan, petak ili svetak, uvijek je bio spreman”, navodi pa dodaje: “Moj najmlađi brat je nakon potresa s prijateljima ljudima na markuševečkom području pomagao oko sitnih popravaka. Jednom je bio na krovu i otac ga je nazvao. Kada je čuo da je na krovu, rekao mu je da hitno dođe kući i pošpotao ga je jer su na krovu bez ikakve zaštite. Doma mu je pripremio sve što je potrebno za sigurnu sanaciju krovišta”, zaključuje.

Očevu kacigu i vatrogasno odijelo još uvijek čuva, ali tvrdi, i bez toga, uspomene na oca uvijek će nositi u sebi.

Komentari